Ove godine smo pod krompirom
imali najmanju površinu do sada. Ne zato što nismo htjeli više da posijemo,
nego zato što jednostavno nije bilo moguće. Proljeće je kasnilo, hladnoća se
zadržala duboko u april, a zemlja je bila mokra i teška. Ovo područje je
naplavina od rijeke i čak najbolji poznavaoci zemlje i uzgajanja biljaka bježe
odavde. Za nas koji smo se stopili sa ovim krajem to je način života. Sjetva je
kasnila skoro mjesec dana. Odmah u startu smo znali da to neće izaći na dobro,
jer ova zemlja ne prašta kad se zakasni.
Suša u najgorem trenutku
Baš kad je krompir počeo da se
odmeće, kad je vrijeme da krtole rastu i formiraju se, nastupila je suša.
Temperature su išle iznad 28 °C danima. I ne samo što nije bilo kiše, nego ni
rose nije bilo. Zemlja je ispucala i zbijena kao beton.
U takvim uslovima krompir nije
imao šansu da se razvije kako treba. Krtole nisu rasle. A zanimljivo, i pomalo
ironično, ove godine niko nije primijetio ni žičnjake. Njih svake godine bude,
jedu i prave štetu, ali sad su izostali. Valjda ni njima nije odgovarala ta suha,
tvrda zemlja. Kad ni žičnjak neće u zemlju, znaš da nešto ozbiljno ne valja.
Rizik i nakon vađenja krtola
Zbog ovakvih uslova u sezoni
imamo novi problem. Krtole nisu završile svoj razvoj. Kora im je tanka, mekana,
lako se oštećuju. Bez kore koja je štiti, krtola je izložena kvarenju. A i krompir,
ovakav kakav je, ne može dugo stajati. Ove godine kao da je sve išlo protiv krompira.
Imamo više nego što nam treba, ali je 2025. godina definitivno najlošija.
Nadam se da će sledeća sezona
biti bolja. A do tada, šta je tu je. Gledam u nebo, ali sve više i u zemlju,
jer ona, kad se naljuti, ne prašta.
Comments
Post a Comment